Svaki dan je dan posvećen nečemu ili nekomu, svaki dan nešto nam se servira kao podsjetnik. Nije to čudno, u svijetu siline informacija izgubi se čovjek… Više se ni ne pita što nam nedostaje za potpunu sreću jer pretpostavlja da zna odgovor koji se, ipak, mnogo puta, pokaže kao netočna pretpostavka. Tako često čujemo od ljudi, a uhvatimo i sami sebe, kako jadikuju nad svojim životom, nad činjenicom da nemaju posla, stana, novca za putovanja i druge luksuze koji ne bi trebali biti luksuz. Onda čujem i neke druge koji imaju poslove i krov nad glavom i putuju svako malo tamo-amo, na račun tvrtke u kojoj rade, naravno, pa neće na svoj, kako se žale i oni, ali o nekim, naizgled, sitnijim stvarčicama. I da, može se zaključiti da se općenito komunikacija s ljudima pretvorila u sveopću i svakidašnju jadikovku.
Kao da nikad nitko nije pristupio svemu na potpuno drukčiji način, pa bilo to i iz eksperimenta, i rekao (i pritom mislio!) kako je super što ima ikakav posao, ikakav krov nad glavom, što je koliko-toliko zdrav itd. Ne, ne moramo se zadovoljavati malim i minornim, ali to itekako trebamo znati cijeniti. I 1. i 2. skupina ljudi ne razmišlja o „veličini” i „težini” svog problema, njima je on najveći i najteži, i tako je svima, uvijek bilo i bit će. A mi okrenimo život naglavačke time što ćemo slati ljudima oko sebe drukčiju energiju od one svakidašnje žalopojke, energije koja će nam rasvijetliti put i pomoći nam da shvatimo da i kao perfekcionisti ne možemo zaživjeti idealizam jer sami nismo savršeni, a sveopće mnijenje je takvo da se po ranama najviše kopa. Čemu onda asistirati vlastitom samouništenju? Možda je došlo vrijeme da se opustite, rasteretite, tek tako, iz čiste potrebe, da se ne izgubite tražeći nešto što za vaša pleća nije namijenjeno…
0 komentari:
Objavi komentar